To je jezik koji pripada južnoslavenskoj skupini slavenske grane indoeuropske jezične obitelji.
Hrvatski (slušajte) (hrvatski [xř̩ʋaːtskiː]) standardizirana je varijanta srpskohrvatskoga jezika kojom govore Hrvati, uglavnom u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, srpskoj pokrajini Vojvodini i drugim susjednim zemljama. Službeni je i književni standard Hrvatske te jedan od službenih jezika Europske unije. Hrvatski je također jedan od službenih jezika Bosne i Hercegovine te priznati manjinski jezik u Srbiji i susjednim zemljama. Standardni hrvatski temelji se na najrasprostranjenijem dijalektu srpskohrvatskoga jezika, štokavskom, točnije istočnohercegovačkom, koji je također osnova standardiziranoga srpskog, bosanskog i crnogorskog jezika. Sredinom osamnaestog stoljeća započeli su prvi pokušaji stvaranja hrvatskog književnog standarda na temelju novoštokavskog dijalekta, koji je služio kao jedinstven nadregionalni zajednički jezik i potisnuo povijesne čakavski, kajkavski i štokavski dijalekt. Hrvatski vukovci imali su ključnu ulogu, promičući uporabu ijekavskoga novoštokavskog kao književnog standarda krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća, kao i oblikovanje fonološkog pravopisa. Hrvatski se piše Gajevom latinicom. Uz štokavski dijalekt, na kojem se temelji hrvatski, postoje još dva glavna dijalekta: čakavski i kajkavski. Ti se dijalekti i četiri nacionalna standarda na engleskome obično svrstavaju pod naziv "srpskohrvatski jezik", iako je taj naziv kontroverzan za izvorne govornike, pa se umjesto njega ponekad koriste izrazi poput "bosansko-hrvatsko-crnogorsko-srpski", osobito u diplomatskim krugovima.